Naslov

Šezdeseta godina sarajevskog munjovoza. Sarajevski »trambaj« bio je preteča bečkog munjovoza

Tema

Tramvaji/Sarajevo/Historija

Opis

God. 1, br. 176 (4 prosinca 1941), str. 5

Autor

Rek

Izvor

Sarajevski novi list : hrvatski informativni dnevnik

Nakladnik

Sarajevo : Povjeriništvo za štampu u Bosni i Hercegovini, 1941-1942

Prava

This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.

Jezik

Hrvatski

Identifikator

ISSN 2232-8254

COBISS.BH-ID:

23891718"> COBISS.BH-ID: 23891718

Tekst

ŠEZDESETA GODINA SARAJEVSKOG MUNJOVOZA

Sarajevski »trambaj« bio je preteča bečkog munjovoza

Sarajevo, 2. Prosinca.
Točno jučer, na 1. prosinca, sarajevski je munjovoz škripeći ušao u šezdesetu godinu svoga mukotrpnoga života. To je, bez obzira na zlobne primjedbe stranaca, da se Sarajlije ne voze munjovozom da brže stignu, nego što ih mrzi ići pješice, ipak častan jubilej. Nu priznati se mora, da je korak od prvog sarajevskog munjovoza, odnosno tada još »konjovoza«, pa do današnjih munjovoznih kola, bio malo predug i prespor. Jer prošlo je ravnih pedeset i devet godina, a da se mnogo toga nije baš izmijenilo. Ali opet osjećaj, da je Šeher Sarajevo imalo svoj munjovoz ne samo prije Zagreba, nego čak i prije blistavog carskog i kraljevskog grada Beča, nas Sarajlije ispunjava ponosom. Zato ga pozdravljamo, kakav je da je, želeći mu da doživi skrajnje životne granice munjovoznog roda i da u najskorije vrijeme svoju tešku dužnost preda u amanet modernijim, bržim i udobnijim munjovoznim kolima.
PRVI SARAJEVSKI »KONJOVOZ«
Bilo je to točno pred pedeset i devet godina. U blizini današnje Katedrale, koje uzgred rečeno tada još nije ni bilo, pa duž Ferhadije ulice, iskupio se ogroman broj radoznalih Sarajlija. Došli su bili da vide prvi sarajevski »tramvaj«, koji je imao krenuti ispred zgrade bivše bogoslovije, pa duž Ćemaluše (današnje Dra Pavelića ulice) sve do glavne željezničke stanice. Njegovi prvi putnici bili su pak najugledniji sarajevski građani. Tu je bio prvi sarajevski gradonačelnik iz doba okupacije rahmetli Mustajbeg Fadilpašić, na čelu s cjelokupnim gradskim vijećem. U času kada je Mustajbeg zagrnuo ćurak i sio u vrh šarenih kola, a vijeće mu s jedne i s druge strane, kočijaš Johan Henke, pucnuo je bičem, a bijelac, upregnut u kola, povukao je. U taj čas, u gomili okupljenih Sarajlija, u kojoj ste mogli vidjeli uz široka damske krinoline i visoke ogrlice odličnika još i more čohanih čakšira sa vatrenim stambolskim trabolozima uglednih Sarajlija, nastao je žamor i pljesak. Pozdravljali su prvi sarajevski »tramvaj«, ili, kako su ga u Sarajevu nazivali »trambâj«...
Kola su odtle, i dalje burno pozdravljena, od svijetine, glatko klizila niz željezne tračnice duž Ćemaluše. Na alatovom vratu resko je kucalo oveće zvono, opominjući pješake i kočijaše, da dolazi »trambaj«, dok je Johan Hanke, njegov prvi kočijaš koji je kasnije tragično završio na Latinskoj ćupriji, ponosno puckao kitnjastim bičem.
Od tada, pa iz dana u dan, prvi sarajevski »trambâj« jurio je od željezničke postaje pa do pred Katedralu. I obratno. Po dolasku pred Katedralu Johan Hanke bi, od vremena do vremena, nakon što bi putnici izašli iz kola, prilazio konju i isprezao ga. Istovremeno, iz konjske štale, koja se nalazila na mjestu sadašnje knjižare Studnička, dolazio bi drugi momak, koji je vodio i uprezao odmornog konja i »trambâ.« bi ponovno kliznuo niz Čemalušu, pun šarolikih putnika...
Tako je bilo punih trinaest godina, kada se na sarajevskim ulicama po prvi puta ukazala električna željeznica, odnosno prvi sarajevski munjovoz. S tim časom iz Ćemaluše je za uvijek nestalo Johana Hanke-a, njegova bijelca i šareno obojenih tramvajskih kola, u koja je kasnije bila smještena jedna pomoćna munjovozna radionica. Jadna kola, rodila su se s tolikom pompom, a umrla su tako tiho i bijedno! Pa ipak ona su bila preteča današnjeg sarajevskog munjovoza...
PRVI SARAJEVSKI MUNJOVOZ

Bilo je to na dan 1. svibnja 1895. godine, kada se na sarajevskim ulicama pojavio prvi munjovoz. U to vrijeme bila je već dovršena i sarajevska munjara. Evo što o tome piše ondašnje sarajevsko novinstvo: »Na Hisetima se je počela graditi električna centrala, a uz nju visok dimnjak«.
»A šta će nam ovo ? — pitahu se ljudi, to jest oni, koji nijesu znali, zašto se grade takove kuće s visokim odžacima.
»Električna centrala!« — odgovarahu s ponosnom drugi i gledahu samilosno na takove neznalice. »Tu će se »praviti sila« za rasvjetu i željeznicu«.
»Te onda cijele bogovite jeseni kopaj i prekapaj jame kroz Sarajevo. A u te jarke pometaše sve po dva, po četiri konopa, debela i sjajna od pustog katrana«.
»A što će ovo?« — pitali ljudi.
»Kabli — kabeli!« — odgovarahu vještaci. Mnogi su klimali međutim glavom i govorili:
»Nekaka besposlica!«
Nadošao 1. svibnja. Duljinom Appelove obale planu nepregledni vijenac od plamena. U malim, stakleinm posudicama — baš kô kruščice — zažarila se tanka, dvostruka žica. Tako planu elektricitet. Ljudi gledali i čudili se. A kada ono dojuriše po željeznim tračnicama kola bez konja, a sjajna i velika, sve se zagledalo u tu čudnovato lijepu neman i stalo šaputati: »Što sve čovjek ne izmisli!« — a uz to i u sav glas klicati: »Srećno i u sto dobrijeh časa!«
Eto, tako su Sarajlije godine 1895. pozdravili prvi sarajevski munjovoz.
U Sarajevu je tada po prvi puta bljesnulo i električno svijetlo. Prva zgrada u koju je uvedena elektrika, bio je tadašnji »Grand hotel«, koji se je nalazio u prostorijama sadašnje Zemaljske banke. Kratko vrijeme poslije toga, zablistalo je svijetlo na sofama i munaretu drevne Gazi Husrefbegove džamije, koja je ujedno bila i prva džamija na svijetu, u koju je električno svijetlo bilo uvedeno. Munjovoz je za to vrijeme hitro klizio niz sadašnju Adolfa Hitlera obalu i dra Ante Pavelića ulicu. Bio je to jedan među prvim munjovozima u Europi uopće. Dovoljno je napomenuti na primjer to, da je Sarajevo ne samo prije Zagreba i mnogih drugih gradova, nego čak i prije samog Beča, bilo dobilo munjovoz! Zapravo je sarajevski munjovoz bio pokus za bečki munjovoz, koji je godinu dana poslije toga također stavljen u promet.
U prvo je vrijeme sarajevski munjovoz kretao obalom do Latinske ćuprije, a dra Pavelića ulicom do zgrade Stare pošte, odnosno do blizu Katedrale. Zbog toga je morao biti porušen i stari kameniti most s visokim lukom, koji se nalazio ispred današnje kavane »Volga«, odnosno Alipašine džamije. Taj most bio je sličan starom mostarskom mostu u minijaturi, i s njega su Sarajlije promatrale izlazak mladog mjeseca. To je bilo tim ugodnije, što su se uz kamenitu ogradu mosta nalazile i niske drvene klupice...
Slučajnost je čudna. Stari, kameniti most, morao je tada biti porušen zbog provađanja munjovozne pruge. Njega je zamijenio sadašnji željezno-betonski most. Međutim i on se sada ruši i proširuje da bi učinio mjesta dvostrukom munjovoznom kolosjeku, koji se izvađa ...
MUNJOVOZNE KARTE
Tadašnje munjovozne karte — poglavlje su za sebe. Kako se s priložene fotografije vidi, sama munjovozna kola nisu se baš mnogo izmijenila. Istina, boja im je tada bila tamno-zelena, a moglo se je ulaziti i izlaziti samo na zadnji ulaz, gdje su čak i u uglovima »platforme« bile smještene klupice. Munjovozna karta do Marijin Dvora, plaćala se tada 5 krajcara. Međutim, kako je munjovoz spadao u vlasništvo Ravnateljstva BH željeznica, putnik je za daljnjih 7 krajcara mogao istodobno kupiti i kartu za Banju Ilidžu. Ta karta »tour-retour« stajala je 2 seksera zajedno s munjovozom. Za ušteđenih 5 krajcara, mogla se je na Ilidži popiti politra dobro Sarajevskog piva. Stara dobra vremena! U munjovozu se moglo čak i pušiti, a što više, za prtljagu se nije ništa plaćalo!
Nego, karte su, kako rekosmo, poglavlje za sebe. Bile su ispisane na tri jezika: na hrvatskom, njemačkom i turskom. Nu čovjek je kao i danas mogao znati sva tri ta jezika, a da ipak bez 5 krajcara ne uzmogne sjesti u »trambâj«. O tome nam je naš povjesničar g. Hamdija Kreševljaković u društvu s g. Muhamed ef. Bravom, odličnim poznavateljem starog Sarajeva, pripovijedajući o svemu ovome, ispripovijedao i ovu zgodnu crticu:
»Jednoga dana — veli g. Kreševljaković — još kao đačić sjedio sam sa svojim drugovima na Sedreniku, i pričao o važnosti poznavanja jezika. Do nas je sjedio jedan stari Sarajlija, rahmetli Avdaga Spržo, koji je dobacio:
»Hajde, bolan, ne budalite, kakvi vaši jezici, kakvi bakrači. Eto, ja hin ne znam ni jenog, a jopet ću turski sjest u trambâj, zapalit cigaru, i izvadit krunu, pa sa vozat gori-doli. Vi, sa tim svojim jezicima, a bez krune u džepu, izletjet ćete ko iz topa, pa makar hin znali sto i jedan! I to će vas na Carevoj ćupriji za uši izvesti!«
Bit će da Avdaga ima pravo ...
Taj blagotvorni režim u sarajevskom munjovozu trajao je vrlo dugo. Poslije, kako su se vremena mijenjala, mijenjali su se i režimi. Nakon, godine 1922., gradski je munjovoz prešao u ruke sarajevske općine, odnosno njene kćeri — Gradske štedionice. Bilo bi nepravedno, da i o tom razdoblju od blizu 20 godina ne kažemo riječ-dvije.
Poznato je, da sarajevski munjovoz, onakav kakav je danas, ni izdaleka ne udovoljava svrsi, kojoj je namijenjen. Ni brzinom odvijanja saobraćaja, ni konforom, pa baš ni cijenama, budući da se radi o kolektivnom prevoznom sredstvu, kojim se služi čitav jedan grad. Treba naime znati da kroz sarajevski munjovoz, prema brojidbenim podatcima Uprave munjovoza, samo za jedan dan istina u dobro frekventiranim mjesecima prođe čitav grad. U kolima se tada dnevno izmijeni po 80 do 100 tisuća putnika!
Treba međutim istodobno znati, da sadašnja uprava munjovoza, na čelu sa svojim ravnateljem g. ing. Hreljom svojski radi, da se sarajevski munjovozni saobraćaj što prije modernizira i unaprijedi. Nakon što se u prvo vrijeme pristustavljanje dvostrukog munjovozne pruge i bar donekle pojačanju kolskog parka, sada predstoji postavljanje dvostrukom munjovoznog kolosjeka, bez kojeg se ne može ni zamisliti brzo i normalno odvijanje munjovoznog saobraćaja. Navjere i potreban materijal za postavljanje dvostrukog kolosjeka od Marijin-dvora kroz Vrbanju, pa do Glavne pošte, već su nabavljene. Isto tako na novom dijelu dra Pavelića ulice, koja se regulira, već se postavlja trasa za dvostruki kolosjek, koji će u prvo vrijeme ići od Crvenog Križa, pa do blizu Zemaljske banke. Usporedo s time u munjovoznoj se radionici već duže vremena izrađuje nekoliko novih kolskih modela, za koje je elektro-mašinski uređaj već poodavno naručen u Njemačkoj. Isto tako izvršene su i sve pripreme za raspis jeftimbe nekoliko novih kola. Na taj način, kada Sarajevo dobije dvostruki munjovozni kolosjek i kada se poveća munjovozni kolski park s većim brojem modernih kola, imat ćemo zaista munjovoz, koji će u svakom pogledu odgovarati svojoj svrsi.
A danas pak, u želji, da ne padne nijedna tamna mrlja na časni starački jubilej našeg starog, dobrog »trambâja«, kojim se, bez obzira na zlobne primjedbe stranaca, da sliči starom skakavcu, ipak ponosimo, jer je jedan od prvih u čitavoj Europi, mi mu od srca kličemo: Hvala ti, što si nas kroz tolike godine, počam od šarenih kola, kočijaša Hanke-a i starog bijelca sa zvonom na vratu, pa sve do danas, tako vjerno služio. Za to vrijeme vidio si mnogo i dobra i zla, a priznanja najmanje. Neka te sada zamijeni mlađi, brži i odmorniji!

Related Items you might want to check out...