Ilidža i okolina joj

Naslov: Ilidža i okolina joj
Tema: Ilidža / kupalište / priroda / stanovništvo
Opis: God. 1, br. 9, 1. maj 1895, str. 163-166
Autor: Mrazović, Milena
Izvor: Nada : pouci, zabavi i umjetnosti
Nakladnik: Sarajevo : Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, 1895-1903
Datum: 1895.
Prava: This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.
Jezik: Bosanski
Tip: Članak
Identifikator: ISSN 1027-1856
Datum izdavanja: 1895.

COBISS.BH-ID:: COBISS.BH-ID: 25486598

Tekst

Ilidža i okolina joj.

Proljetna jugovina duvala preko sarajevskog polja i za kratko, vrijeme otpuhnula zimu. Stare, sive planine proviruju ispod sniježne kape i čude se, što se ondje u ravnini već sve zeleni i cvate i kako se čovjek u brzo opet navikne na to. Zaboravilo se na snijeg i ljutu studen, jer ništa ti ne preokrene ljudskoga srca tako
brzo i lako, kao zlatne sunčane zrake i prvi ugodni proljetni miris.
U dražesnom perivoju podno mrkog Igmana već šaptali gajevi, da je došlo proljeće, a na taj tajinstveni šapat uskrsnulo šarovito cvijeće i digli se ugodni mirisi. Budi se Ilidža pod zlatnini sunčanim zrakama iza dugačka sna, u koji ie uspavala jesenska bura; budi se i smiješi, gledajući razdragana to novo, lijepo proljeće.

Kad ko hvali Ilidžu, uvijek će je predočiti u sjajnom okviru, kakva je sredinom ljeta. I kraj toga gotovo zaboravljamo mjesec raskoši i ljubavi, mjesec maj, čiji nas čar zadivljuje i tiho usrećuje: tamnozeleni džbunovi smreka na bujnoj rosnoj travi, šikara, koja se pod teškim teretom cvata nadvila nad bistru, brzu Željeznicu, te joj potamnila blistavi tok. Po valovitoj, bujno zelenoj, ravnini dižu se ovdje ondje skupine voćaka, a bogato se osule cvijetom. Nebo je čisto. Kao oko i, tamnomodro kao što je nebo na jugu, a po ljeti blijede i gole vapnenaste stijene sada su gotovo ledeni stupovi, od kojih se odbijaju sunčane zrake. Neda se riječima opisati, kako su lijepi ti razni oblici, kako se izmijenjuju dražesne i žive boje, te upravo uživaš, nalazeći se u'ovoj idilskoj tišini.
Tako čeka Ilidža, tiho se kiti cvijećem i zelenilom, da dočeka u potpunom sjaju vesele dane kupališne sezone.

Pišući o Ilidži valja da otpočneš s restauracije. Bio je zdrav poznavalac ljudskih potreba ko god je uredio, te ti je najprije misliti na nju, I sama željeznica, prolazeći preko sarajevskog polja, dolazi gotovo sasvijem do restauracije, sve do trijemova, koji se nalaze upravo iza nje. Pa kad si došao na terasu preda nju, — još je uvijek riječ o restauraciji — otalen uz čašu izvrsnog bosanskog piva možeš posmatrati Iliđžu, koja leži pred tobom kao otvorena knjiga, u koju ćeš rado zaviriti. U velikom polukrugu zatvara lijehe i gredice bujno i šareno cvijeće usred zelene trave, koja se okolo gredica prostrla kao zeleni ćilim. Pokriveni trijemovi vode iz restauracije u elegantne hotele, sagragjene kako se vile grade. Desno je "Hungaria", u kojoj u prvom katu stanuje svake godine najviši poglavar u zaposjednutim zemljama, zajednički ministar financije pl. Kallay sa svojom porodicom. Prijeko od ,,Hungarije“ diže se „Hotel Austria" s krasnim dućanima u prizemlju; a kad pogješ dalje od svratišta „Austrije" te na kraju nasada zaokreneš na lijevo, evo te pred novim velikim hotelom, kopni je ime „Bosna" a rese ga mile verande, kule i tornjići. Ima u tom hotelu 60 soba za goste, prostrana i udobna kavana i igraonica.

U prozore hotela „Bosne" proviruje drveće „staroga perivoja", u kojem se nalazi toliko ugodnih mjestanaca, sjenovitih staza, džbunova, tamnozelenog drveća na jasno zelenoj travi, a
sve u poetičkom skladu, da ti misao bludi daleko, daleko preko vršika drveća ovoga staroga perivoja. Pogledaš li izmegju zeleni dolje, eno ti, što bi puška dobacila, ponosna zgrada u jednostavnoj renaissanci; t'o je narodna osnovna škola, gdje uče prve nauke djeca, koja dolaze iz rasijanih seljačkih kuća sa Ilidže i iz Butmira.

Ovamo se prikupljaju u oijelim rpama maleni Bosanci i nagizdane djevojčice, priplanulih od sunca obraščića pod fesom i u opancima, te sriču po fonetici i latinicu i ćirilicu — ta sve je dobro, što čovjek, nauči, — pa se. ovako sričući proveru čak u četvrti razred. Nekoji se vraćaju kući kroz perivoj, na Iliđži, te ozbiljno i promišljeno 'stupaju po stazama, posutima sitnim bjelutkom. Pod pazuhom im tablica, s koje visi spužvica potresajući se o končiću, a u usta turio bome gdjekad ovaki malić i cigaretu, pa tako putuje preko tamnožutih njiva kući. Ovdje se u večer, kraj ognjišta, razbacuje mudrošću, koju je donio iz škole, a sve ga pažljivo sluša i čudi se, gdje je za boga toliko naučio.

U istom pravcu za školom vidi se dalje dražesna vila U engleskom kotaškom slogu na otvorenom polju. Slog i okolica lijepo se podudaraju. Ta vila je željeznička stanica na pruzi Sarajevo—Mostar. Evo, upravo sada projurio je vlak kraj stanice i dim se uzvitlao nad njim, te će zakrenuti na tračnice, koje vode na samu Ilidžu. Slab se zvižduk razlegao iz lokomotive, a bijeli dim, razvukavši se, ovio grmlje uz tračnice. Začugjeno gledaju konji i krave za brzim vlakom, pa tjerajući muhe dalje pasu.

I tako je ovdje sve sama idila. U okvir te idile, hvata se i veseli. smijeh i pljuskanje po vodi, što dopire iz najgušćeg kuta perivoja. Bistru i hladnu Željeznicu svedoše ovdje u prostrani bassin, podigoše kabine, te ti je ondje plivaonica za gospogje i plivaonica za muškarce. Ovako je kupanje dobar lijek i po zdrave ljude, koji dolaze na Ilidžu.

Al imade ljudi, koji zahtijevaju više, nego samo to, da im kupalište leži u lijepome kraju, gdje je sve ukusno uregjeno, pa da je zrak svjež, da je hrana dobra i ukusna, da je stan čist i valjan, ljudi, koji ne traže samo zabavu i veselje. To su ljudi, koji su bolesni, te traže u kupalištu lijeka Svojim nevoljama. Pa ovaki će i naći, što traže, jer ILidža nije kupalište za luksus, već je u prvom redu lječilište.

Imade u njoj nekoliko zgrada sasvijem jednostavnih, što. služe samo praktičnoj svrsi, a nalaze se starome perivoju na jugu, na ogragjenoj obali Željeznice. Okružile te zgrade ogroman bunar,
kojemu je premjer oko 5 m. Sve do vrha kamene ograde ključajući diže se voda, čista a modrikasta, iz koje se vitla u zrak sumporna para, koja se za hladnijih noći hvata u čitave oblake. To je glavno vrelo, to je dragi kamen Ilidže, koji nagjoše, tražeći ga dugo uzalud, istom u maju god. 1893. I od onda je Ilidža na dobru glasu kao lječilište.

Nije zadatak ovijeh redaka, da se opiše geološki thermalno područje na Ilidži ili da se ponovi sve ono, što su o njem pisali stručnjaci. Tko hoće da o tome što pobliže saznade, neka uzme u ruke knjižice c. i kr. dvorskoga savjetnika, profesora dra E. Ludtviga pod naslovom: „Die Mineralquellen Bosniens“, „Das Schwefelbad Ilidže“ itd. Ovdje će naći i rezultate analize, koja se počešće preduzima s vodom sumpornih vrela i podatke o lječivosti vode. A uopće se znade, da na njivama i livadama daleko i široko oko Ilidže sumporna voda iz zemlje probija. Na mnogo mjesta, naročito na jednom mjestu na desnoj obali Željeznice, naplavila je voda cijele stijene bijele kristalične sige, koja, kako profesor Ludwig tvrdi, pokriva pod slojem plodne zemlje cijelo područje Ilidže, te joj je sloj mjestimice debeo po 7 m. Neke godine kopalo se ondje i tražilo, pa svagdje se našlo vode, ali nigdje je nije bilo dosta, a nije bila ni do- voljno topla, mimo toliko, da se uzmogne urediti osrednje kupalište. Prije dvije godine opet se pomno a i energički tražilo vodu. Iskopaše prostranu jamu u debeli sloj sige i pošto mu u dubljini od deset metara probušiše sitne rupice kao u rešeta, provrije od jednom jak vodeni mlaz, sikćući i ključajući. Nagjeno bi nakon duge muke vrelo na Ilidži, što mu se hvala i slava iz prastarih rimskih vremena i u našem uhu čula, i zvala nas, da ga marljivo pretražimo. Ljekovita voda izbila opet iz crne utrobe naše zemlje na zlatno sunčano svjetlo.

Dragocjeno vrelo, koje daje u jednoj sekundi punih 18 litara vode, tople 58° C., prevrnulo je i preokrenuto sav život na Ilidži. Ono deset banjica (kada) bile upravo ko nešto smiješna i neznatna spram množine vode iz novoga vrela, te odmah stadoše graditi veliku zgradu za kupanje, u kojoj imadu dva reda kupaonica u površini od 60 četv. met., na po se za muš- karce, a na po se za ženskadiju; dalje 14 banjica (kada), te zasebno kupalište sa 6 banjica. Golem parni stroj, koji se nalazi u posebnoj zgradi kraj vrela, vuče vodu iz neiscrpnog vrela u velike bassine, da se ohladi, pa da odavle otiče u kupaonice. Voda se hladi, prolazeći kroz cijevi, koje su dugačke nekoliko kilometara, a provedene su pod zemljom. To se moralo učiniti, da se bolesnicima priredi kupalište na korist. Dok se je prije moglo kupati samo oko 150 ljudi na dan, može se sada okupati hiljada ljudi, pa ipak je ovo ljekovito vrelo tako jako, da bi se moglo okupati i više hiljada ljudi na dan.

Megju kupališnim zgradama ističe se i zgrada za blatne kupelji. Blato (biljevni treset), koje se dovozi iz Žepča, bolje je i ljekovitije od samoga čuvenoga blata u Franzensbadu, a i unutarnje uregjenje ove kupališne zgrade ne zaostaje nipošto za drugim kupalištima svjetskog glasa. Tu ne davno, dne 1. aprila o. g. govorilo se o Ilidži u društvu bečkih liječnika, o čemu će prijazni čitatelji naći podrobnijih vijesti u današnjoj „Smotri".

Što da pridometne sudu učenjaka upravo svjetskog glasa o našoj Ilidži — običan čovjek, kojemu je u tom slučaju sve znanje tiskani program, u kojem čitamo: "...Početak sezone — 15. maja, zaključak svršetkom septembra. Dnevno od 6 do 8 sati u jutru besplatna ordinacija; kupališni liječnik dr. Josip Grunfeld. —Indikacija: kronički reumatizam u mišicama, reumatizam u zglobovima, kostobolja, ženske bolesti, neurasthenija, škrofuloza...“

Al čemu riječi! „Nomina sunt odiosa", to vrijedi naročito u medicinskim stvarima. Nama je dosta, te nas liječnik pošalje na Ilidžu, da nas upišu u kaki god bolesnički popis, a to opet neka liječnik obavi sam.

Gdje su ona lijepa vremena, dok su se na Ilidži liječile u svemu samo dvije bolesti, bez ikakvih specijalističkih stepena. Protiv izvanjskih kupao si se u otvorenoj bari sred kukuruzišta, a protiv nutarnjih bolesti, ili kako vele protiv „rana u srcu", pio si vodu iz iste kaljuže. A danas nakon dugih petnaest godina evo nam opet preporučuju stručnjaci, da pijemo tu vodu, jer je lijek protiv nekojih bolesti. Ele, dabome, da ćemo je piti na drugi način; al to ne smeta, naši će se seljaci ipak radovati, što su oni već prije pili tu vodu protiv nekih bolesti, a mi se istom sada tomu dosjetili. A i današnje blatne kupelji na Ilidži podsjećaju nas na način, kako su se ljudi prije kupali.... Ko hoće da promišlja i isporegjuje prošlost sa sadašnjošću, prosto mu
bilo; prilike imade na pretek.

Da, jednoć je bilo sve mnogo jednostavnije. Ne za starih rimskih vremena, jer što se je sačuvalo od njihovih zgrada i gragjevina do današnjega dana, kao prekrasni mozaik kod novoga hotela „Bosne" — svjedoči, da im je Ilidža vrijedila toliko, da razviju ondje naj- veći luksus. Ali nekoć, od prilike prije dvadeset godina, a i još nekoliko godina kasnije, nije se vidjelo ovdje drugo, već baruština, u kojoj se ustojala sumporna voda, trstika i žabe. Uska kaldrma vodila iz Sarajeva amo. Bolesnicima trebalo jašiti dovle, a stanovali su pod čadorima. Teško bolesne i djecu otpremahu amo u „sali", kao što to čine još i danas u Krajini u kupalištu Gati; to su nosila, koja su pričvršćena na dva konja, od kojih jedan ide naprijed, drugi straga, tako da se nosila megju njima nišu. Ekrem Omer paša podiže god. 1866. veliki han uz cestu, ja Osman Topal paša sagradi i nekaku cestu, koja je i za okupacije postojala, te je kasnije promijeniše u današnju uzornu cestu. Onda dogjošje provizorne zgrade — kopalo se i tražilo, — pa još docnije pretpotopni ogromni omnibus dra. Koetscheta, nekadašnjeg tjelesnog liječnika Omer paše. Još god. 1888. slabo se Ilidža cijenila, pa kad se desio ovdje carević-prijestolonašljednik sa svojom visokom suprugom, prevezoše se preko Blažuja do vrela Bosne kraj Ilidže, a da je nijesu ni pogledali. Nije ni izdaleka komu palo na pamet, da je uvrsti u program za boravka carevićeva u Sarajevu.

Tako je to bilo — pa i prošlo!
I doista prošla su ona stara vremena; to nam svjedoči cijela skupina gospodarskih zgrada na krasno uregjenoj obali Željeznice. Nanizale se ovdje prostrane staje i kolnice, zgrade, u kojima se pere rubenina u pari, i gdje se na brzo suši i t. d. Tik uz cestu podigla se lijepa zgrada u istočnom slogu; to je gostionica.
Nekoliko koraka dalje u samom perivoju namjerićeš se na „čuvare mira i reda", naše popularne oružnike, kojih ne ćeš naći samo na najgorim, već i na najboljim i najljepšim postajama u zemlji. Odmah do njih nalazi se poštarski i brzojavni ured.

Pogledaš li preko Željeznice, evo ti starca Trebevića, gdje mu raznolike stijene stvoriše dražesnu sliku; al ne vidiš same stijene, sam goli kamen, već ti se pred očima stere i lijepa ravnina, po kojoj se crne velike ploštine dobro obragjene zemlje. Pregješ li drveni most na Željeznici, eto te kroz pet minuta do skupine gospodarskih zgrada, megju kojima se diže i po izbor kuća za stanovanje. To je zemaljska gospodarska stanica Butmir. Mnogo ona važi Sarajevu, kamo šalje razne gospodarstvene produkte, ali je znamenitija kao uzoran gospodarstveni zavod, u kojem uče mnogi mladi seljački sinovi i okle izlaze valjani gospodari.

No što je ime „Butmir" pronijelo svijetom, to nije bilo slatko debelo mlijeko, ni tečni maslac, ni dobro povrće, koje se ovdje dobiva, nego je bilo ono nalazište iz mlagjeg kamenog doba, oko kojega se prošle godine u augustu iskupi arheološko-antropološki kongres, koji nam donese amo učenjake, kao što su Virchow, Gabriel de Mortillet, Montelius, Pigorini, Ranke i druge glave evropskoga glasa.

Dublje na jug pod obroncima divne Treskavice, kad progješ šljivike mirnog muhame- danskog Butmira, čini ti se, e vidiš, gdje u zraku leprše šarene zastavice. Oko te vara; pred tobom niču samo uspomene, dižu se duševne slike, kojih ne možeš zaboraviti. Pusto je u istinu danas to polje s bijelim mu barijerama, krasnim i zračnim tribinama i prostranim zatvorenim stajama — veliko trkalište na llidži. Ali će brzo prohujiti još nekoliko sedmica, pa će tada opet najplemenitiji konji pojuriti preko tog megjunarodnog trkališta, koje će probuditi naloga i vreva šarene svjetine, i zvuci glazbe, da bude opet ugodna i vesela slika.

Nego i danas je već onuda lijepo i krasno, pa gdje da ugodnije provedemo dan, nego li ovdje na čarobnoj llidži! Nijesmo je još vidjeli cijele. Ćisto uregjene staze vode nas natrag u veliki novi perivoj, gdje te pozdravlja ugodan miris ruža i cvijeća. Hiljade krasnih visokih borića i smreka iskopaše na Igmanu, te tako rekao bih, evo ti preko noći divna, sjenovita perivoja, gdje ti oči piju krasotu raznih skupina, kraj kojih se viju bijele stazice kroz bujnu zelenu travu, iz koje se ovdje ondje ističu gredice s ružama i cvijećem. Umjetni ribnjak s miniaturnim stijenama i hridima ljeskuta se o suncu, a po njem plove labudovi i pelikani mirno i dostojanstveno, dočim ostali vodeni pernati svijet nestašno po vodi brza, skače, udara krilima, uz što čuješ najraznovrsnije glasove. A ondje, gdje je drveće ponajgušće, gospodare razne divlje životinje, al ne na strah, već za zabavu one množine male i velike djece. Što će jakost, snaga i lukavost, gdje im slobode nema? Evo kako postaje „kralj bosanskih šuma“, megjed, od čije se rike u planini sve trese, u zatvoru od kamena i gvožgja — dječija igračka. Kao da je filozof, koji prezire sav svijet, gleda nas, kad mu nudimo kaku voćku, a onda nam okrene legja i gungja. Sigurno misli medo, da smo velike plašivice . . .

A golemi vepar čini se da mnogo mirnije podnosi crnu sudbinu, pa se zavalio u baruštini. Ali zato „kraljevi zraka", orlovi, kao da mrze ljude, pa se ogradiše takim slojem mirisa, da se gledaoci brzo natrag povlače, te radije pogju u dražesnu „Mattonijevu kolibu", ili se popnu na umjetno brdašce, gdje se diže prekrasan kiosk, gdje se dobiva kava pravo ,,k la turka".

Al što da nabrajamo sve pojedinosti. Najzad čovjek ipak ne može da stvori prave slike o svemu, jer je ruka prenespretna, da vjerno riše i živo prikaže, pa ako si opisujući najbolje uspio, opet nema pred tobom vjerne općenite slike Ilidže. Kad Ilidžu u istinu vidiš, onda ti se pred očima otvara, golema prekrasna slika, u kojoj, u zlatnom sunčanom svjetlu, titraju i igraju sve boje. I ako ti oko traži u toj slici mjesto za odmora, onda će pasti na sumračje zelenoga perivoja, na prijaznu Ilidžu, te se ne možeš otresti želje, da za uvijek ne ostaneš na tom mjestu.

Ovako lijepi vidik na cijelu okolicu pruža ti se s gvozdene kule za vodu, koja u ostalom služi samo u praktične svrhe. Visoko se moraš penjati, al u ljudskom je životu već udešeno, da se lijepo i dobro |postizava samo mukom. Ova kula i šmrkovi, koji se nalaze uz nju, opskrbljuju Ilidžu dobrom i čistom pitkom vodom. Inako može se i u ovome samome naći nešto poezije, jer istočnjak — kako je poznato — broji u najveće slasti ovog života, uz lijepo žensko lice i ružin miris, takogjer i ibrik hladne vode.

S Ilidže vode dvije ceste na podnožje Igmana. Jedna ide do hladnoga vrela u gaju kod Krasnice, druga ravna i krasna cesta, dugačka 4 km, siječe kroz drvored do hladne prodoli, u kojoj iz stotinu žila pršti ispod brda pjenušava voda. To je vrelo Bosne, koja je malo dalje već dosta jaka i golema. Kad u ljetni dan pritisne nesnosna žega, da je podnijeti ne možeš, onda je ugodno uz to vrelo, gdje voda šumi i skače preko kamenja, u sjeni i hladovini od strme planine, te čovjek kraj zdjele riba rado priznaje, da je doista potrebno, da se ovdje uvela gojidba plemenite pastrve.

A desno i lijevo od drvoreda rastresle se plotom ogragjene niske kuće pod visokim drvenim krovovima. Ovdje se svaki drugi čovjek zove Ivo ili Jovo, kao što onamo preko u Butmiru ili Hrasnici Mujo. I ovi orijaški Ivani i Jovani i njihove crnomanjaste žene i kćeri smiješe se bezazleno kupališnim gostima, pozdravijaju i dočikaju stranca uljudno u svojim kućicama, ponude mu najljepše mjesto, kod ognjišta, gdje se najmanje dimi, nad kojim visi kotao o verigama, koje su pod krovom pričvršćene. Ako je domaćin imućan, on će te povesti u potamnu sobu, sabijenu od dasaka, gdje možeš sjesti na sagove od ovčije vune. U toj sobi opazićeš u jednom kutu od dima pocrnjela i na daskama naslikana kućnog zaštitnika, pred kojim uvijek služi kandilo, dočim u drugom klepeće brdo, koje je domaćin sam sagradio. A onda će domaćica iznijeti iz ostarjelog sanduka najljepši peškir, koji je nekad — haj, dok je još djevojka bila! — donijela svome mužu, te će ponuditi gosta s onijem najboljim, čime podrum obiluje: mekom rakijom, koja je kod kuće pečena, pečenicom, slatkim toplim kukuruznim hljebom i varenikom. Pa kada gost na svršetku pruži domaćinu kutiju, napunjenu plemenitim trebinjskim duhanom, da načini cigaru, onda je ovaj presretan.

Jednostavna su to i smjerna djeca prirode, koja začugjenim očima motre ove šarene slike, što no se sada pred njihovim očima razvijaju. Vide sve i poimaju sve nekim osobitim nagonom; vanredno su sigurni i pouzdani. Nu kada su ovršili, što si od njih tražio, te u večer posijedaju da miruju, onda se raspline pred njima pojam vremena i prostora, sadašnjosti i budućnosti, i oni će cijele satove bez misli, bez rada, sa osobitom udobnošću kao pravi sinovi prirode, zuriti u plamen na ognjištu, u sunce, kad zapada ili u blistave valove rijeke. Još ne znadu ni dobra ni zla. Dječica, koja sada polaze ondje školu, biće valjda drugojačija.

A nedjeljom nije samo Ivo i Jovo navukao čiste košulje, već se i Ivka i Jovanka nagizdala svojim bogato vezenim haljinama. S opaljena čela vise joj srebrni i zlatni novci, za uho zataknula kiticu bosiljka ili kadife, pa kada se vrate od službe božje iz Blažuja ili Donjega Stupa, posijedaju na klupe u perivoju na llidži i znalično gledaju na sve strane. Klupe su veoma udobne, samo je neprilično, što ne možeš podviti nogu, već moraš da ih puštaš, neka vise. Ovaj ili onaj izvadio kesu iza pojasa, pa broji novce i računa, što li će sve moći da kupi, kako bi se nedjeljom poslije podne veselije sproveo.

Vlak za vlakom dolazi iz Sarajeva, svi dupkom puni. Još uvijek grnu nebrojeni ljudi iz čekaonice, te se razilaze na sve strane. I ako mnogi odlaze na vrelo Bosne i drugdje, ipak ih ostaje dosta na Ilidži, gdje mile svuda kao mravi. Najživlje je na unutarnjoj periferiji novoga perivoja, kod karusela, streljane i kod lilajke. Ovdje se zabavlja narod, sve postaje živahnije, veselije. Pripovijeda se, da se je već i to zbilo, te se je starješina našega grada, odbijajući guste dimove iz cigarete, dao poljuljati visoko u zrak, da se je naše gradsko zastupstvo vozilo na karuselu (vrtuljku), i da su se mnogi drugi, koji su ured, časti i brige ostavili za nekoliko sati u Sarajevu, natjecali u streljani megjusobno, koji li će pogoditi u crnu tačku. Dalje onamo bacaju se elegantno odjevene gospogjice lopte (Lawn tennis). Lopte i obručevi djece, koja se svukud komešaju i trčkaju, lete neopreznim prolaznicima megju noge, a nad svim ovim lebdi neka stanovita, poznata smjesa glasova i zvukova, koja se neda pobliže opisati, a koju svagdje čuješ, gdje se veseli mnogo svijeta. U ove glasove miješa se još zvižduk parnjače, zvuk električnog zvonca, pa skladni zvuci orguljica i pukovnijske glazbe, koja svira pred restauracijom.

Polagano se mijenjaju boje nad krasnim krajem; crveno i narančasto svjetlo šulja se preko ravnine, sve bljegji biva Trebević na sinjem ob- zorju. Tad oživu i usplamte svjetla u perivoju, a vogja ciganske glazbe, primas, započeo da gudi neki otegnuti žalobni napjev. Na terasi pred restauracijom i iza visokih prozora, koncentrira se sada život sarajevskog društva. To društvo provodi ljeto upravo samo na Ilidži, godimice množi se i povećava, i to ne samo ljudima, koji dolaze iz provincije, već i gostima iz sviju strana naše monarhije, pače s raznih zemalja iz inozemstva. Na žalost nijesmo putnička knjiga, da bismo uzmogli ta sjajna i odlična imena redom izbrojati. Najzad, Ilidži je lakše nego ma kojem nalik kupalištu, da pribavlja simpatije, jer dobra njezina i visoka zakrilnica gospoja Vilma pl. Kallay, sa dvije mile kćerke prijaznošću svojom začarava sav prisutni svijet i uvijek je pripravna, da podupre razvitak kupališta, koje je u ostalom i poniklo samo po imenu Kallay. Nedjeljom i četvrtkom sakuplja se u salonu preuzvišene gospogje sve, što u Sarajevu imade otmjena, te kraj fraka, sjajne uniforme i pariške haljine, vidiš tamnu kapu pravoslavne gospoje, fes bosanskoga gjaka, koji na trošak zemlje u Beču uči, a sada se na praznicima na Ilidži oporavlja, te ahmediju hodže. Često se u tom salonu govori preraznim jezicima, a sve se vrti oko lijepe domaćice. Ova ne miruje, već snuje o izletima,
koncertima i zabavama, te je mnogi odličan gost, koji je već dosta svijeta vidio, a koga je sretna zvijezda dovela na Ilidžu, bio iznenagjen, kad je ugledao toliko ljepote i ugodnosti na okupu.

Kao kupališni gost zaostaje gosp. ministar pl. Kallay daleko za svojom dražesnom gospojom.
Rano jutrom odveze se u Sarajevo u veliku onu palaču na Musali, a kasno u večer vraća se odanle kući. No koji put, kad mu se. hoće slobodna časa — veli se barem, da se je to već dogodilo — onda zamoli „majčicu", koja veoma strogo pazi, da djeca nauče svoje zadaće, da mu dozvoli uzeti svoja dva pupoljka, svoju Eržu i Lenku, pa tada ajde iz lijepoga perivoja u polje, u livade... On, koji je stvorio Ilidžu, jedini je, koji na Ilidži ne uživa, koji se ovdje ne oporavlja.

Kasno je i mrak se spustio na okolinu. Odjekuje znak zvona, da pošljedni vlak polazi u Sarajevo. Brzo će crni sinovi s magjarske puste odsvirati još vatreni čardaš, a onda se polako gase svjetla i sanak plete od tamno modrih sjena mrežu, u koju ulovi Ilidžu.— „Dakle do sjutra!" čuje se još prije rastanka.

Nekada, kad je Ilidža u drevno doba, prije mnogo stotina godina, po prvi put procvala, nalazila se ona tik uz tadanju rimsku varoš u sarajevskom polju. Ta se varoš prostirala pod samim Igmanom, čuvajući sa zapada ulaz u ravninu. Danas prelazi plug preko onoga mjesta, jer je propalo sve: slava i moć drevne rimske carevine leže pod zemljom, otkad preko sarajevskog polja preljeteše bure seobe naroda i kasnijih dogogjaja.

Ali stara vremena opet se vraćaju. Opet je prostrano polje težaku blagosloveno i opet gleda viteške igre, na kojima se kuša muška snaga. Pa i Ilidža pripada opet glavnome gradu, kao najdragocjeniji ukras njegov. Sve dalje širi se i napreduje grad, izlazi izmegju brdina, koje su ga štitile za nemirnih vremena; pruža se dalje pravcem u polje, a sa zapada dolazi mu Ilidža u susret. Ko zna, kako će se brzo svezati lanac kuća i industrijskih zavoda, — ta moderna nam tehnika pruža sva sredstva i pomagala, — te će Ilidža postati opet dio glavnoga grada Bosne i najljepša i najdragocjenija mahala velikoga Sarajeva.

I to ne bi bilo najznatnije i najvažnije od onoga, što se ovdje već učinilo.