Trnokop u Silvijevoj bašti

Naslov: Trnokop u Silvijevoj bašti
Tema: književnost / poezija / studije / kritika
Opis: God. 7, knj. 9, sv. 119 (novembar 1933), str. 631-639
Autor: Ujević, Tin
Izvor: Pregled : časopis za politički i kulturni život
Nakladnik: Sarajevo : Gojko Krulj, 1927-1941
Datum: 1933.
Prava: This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.
Jezik: Hrvatski
Tip: Članak
Identifikator: ISSN 2232-8440
Datum izdavanja: 1933.

COBISS.BH-ID:: COBISS.BH-ID: 25214726

Tekst

Pisati danas o Kranjčeviću znači mjeriti odmak koji nas dijeli od njega i od njegova doba. Drugo čitanje knjige poslije koju godinu, dovoljno je da nam protumači koliko se čitalac promijenio. A ovdje, vrijeme se prelomilo, a svijest je prošla kroz svoje najbolnije trzaje. Duhovna udaljenost može biti, u jednu ruku, mislena, u drugu ruku, pjesnička. Ono što moramo uglaviti, to je da nema za budućnost mjerodavnoga pjesničkoga djela, dogod postoji razvoj i mogućnost stvaranja. A k tomu, svaka kritika počiva i na jednom izboru srca, dosljedno vodi i jednoj nepravdi. Pisati danas o Kranjčeviću znači uglaviti da su se kroz 25 godina dogodile neke promjene u dušama, u vidicima, u oblicima; može da se vodi računa o novom iskustvu, da je iskrsnuo novi temperamenat, da se ostvaruju nova umjetnička ostvarenja, premda ih je teško pregledati u cjelini. Kranjčević je, da tako kažemo, netaknut Rilkeom; on nije znao za Salmona i Apollinairea, o kojima se sada tako mnogo govori; a u drugu ruku nema vedrine i nikada vedro ne prima ljepotu života. Nema u njemu Nietzscheova kulta energije ni Tagorove očaranosti prirodom; u formalnom smislu nema suptilnijeg artističkoga traženja. On je bliži sevdalinki i harambašićevstvu (a time i Zmaju). Još do 1908 pojava Kranjčevića, i pored ostataka prošlosti koje on pomalo likvidira, mogla je izgledati skoro revolucionarna; danas je ona potpuno neškodljiva, a samo najmlađi koji su se rodili tek pod kraj njegova života mogu naći još u njoj otkriće.

Pa ipak, i on je u nekoliko uplivisao na obrazovanje Moderne, svojim defektima: nesvršena forma kod drugih pjesnika, to je kod Kranjčevića štaviše nesvršena ličnost. Svako Moderno (ne shvaćamo to kao kategoriju no emprički od prekretnice do prekretnice) važi i traje najviše za dvadesetpet, trideset godina. Tada su i pioniri predali baklju drugim bakljonošama, pa makar ovi i bili omraženi »opskurantiste«. Kranjčević se digao kada je mladi »polunarod« slao naraštaj seoske djece u školu gradske kulture gdje se ovaj osjetio potišten da bi ostao pogružen i namrgođen kroz život.

90-tih godina počinje se prvi put tretirati ideja klase. Dotada nije bilo klasne morfologije. U isto vrijeme javlja se borba oko laičkoga nazora o svijetu. Književni realizam ne može biti drugo nego studij sredina i ambijenata gledan neumitnim okom kritičara. Suvislo tome, realizam je obrađivanje opasne forme i razumsko osjećanje granica. Doduše, taj se realizam kupa prilično, bez obzira na sentimentalnu zabranu, u pesimizmu (nesrazmjera ideala, stradanja idealiste u životu), e ćemo da ispitujemo da li uopće može da bude čiste lirike u programnom smislu realizma. Ali pjesma, trudeći se bono k stvarnosti i privijajući se k njoj bez moći da se privije, postaje mistički mutna. Kranjčević unutrašnje procese opisuje vanjskim znacima, maglom, katkada i retorikom. On je senf mentalan, sentimentalan do gubljenja sebe, čak i do cinizma

Kranjčević je dozreo oko 1890 kada mu je bilo dvadeset i pet godina, a do 1902 čini se da je kulminirao. Period 1880 do 1890 tumači njegov razvoj. Zreliji Kranjčević formirao se tako što u onom prvom, koji je jedva bio mladić, praktikuje vješta skraćivanja. Tako bi se reklo da se i njegova humanitarnost, koju je šira javnost upoznala 1898 i 1902, stvorila donekle od cenzure i revizije vlastite rodoljubivosti, pošto je u narodu i onako, krivo, vidio samo »moje krpe i prosjake«. Ali 1898 već je apstrahovao od »vješala« i drugih horipilantnih rekvizita koje je dugovao talijanskoj i madžarskoj poeziji. Bez tih »vješala« uskočke elegije pretvorile su se u idiličke slike, dijelom i realističke skice. A demoni koji nadalje haraju i mahnitaju u njegovoj poeziji jesu glad, zločin koji izvire iz seksusa ili bijesa; samilost, ljubav i nada jesu palijativi, a pravi i definitivni spas, »plemstvo i slast«, nalazi se u radu. No ni pjesnik sam nije do kraja radio, do kraja izradio filozofiju rada. Povodom njega neko se mogao sjetiti i Shelleya koji je mistiku lozinke progresa zaodijevao legendarnim ruhom.

Rodio se u Senju, odgojio u papinskome Rimu, koji je već osvojio Garibaldi; a onda uputio se u Bosnu: Mostar, Livno, Bijeljina, Livno, Sarajevo Hormannove »Nade«.

On je rano osjetio značenje »novčića«, ekonomskoga momenta, za duh zemlje. Spjevao je pjesmu radniku i označio rad kao kovačnicu vrijednosti. Ali, ne mogući sasvim do pravde, on se zadržao duže kod samilosti. Sve je to dosta mutno, maglovito, neizvjesno, na više mjesta skoro potpuno preplavljeno ostacima prošlosti, sudbonosnim nasljedstvom ranijih ideala koji su pretežno i ideali grupe njegovih suvremenika. Taj je »bezbožnik« strahovito i neizliječivo kršćanska duša. Njegov bol više puta vodi u oblak nesvjestice, u nesvijest, u odricanje ljepote i pozitivne radosti akcije. Tražeći otkup, on suviše veliča ispaštanje. Njegov subjektivni bol, u koliko je stigao do ličnog izraza, ne treba poistovjećivati s društvenom patnjom. To je jad svijeta, a ne jad klase; ali i da je jad klase, gledan više kroz metafizičku nego kroz materijalističku prizmu: da ne bismo uništavajući metafiziku upropastili i tu poeziju? Svaka borba je jalova, ako je njena podloga i rezultat ništavilo. Kranjčević se revoltira, ali prozirući ništavilo revolta. On veliča slobodnu misao, ali njegova misao ne izlazi iz stadija skepse. Vjerujući više u ljepotu slutnja, raspoloženja i osjećaja no u nasladu slika, on je žrtva bezobličnih pahuljica u kojima konkretni svijet ima minimalno značenja i plastike.

U izrazu ima krepčine i brutalnosti, a teško nježnosti i gracije. S tom reskoćom i tvrdoćom njegov je pesimizam kriza dječarca koji strepi od ostvarenja muževnosti. U kolektivom smislu, on donekle znači prezanje od stvarnosti, ustupanje Himeri područja zadovoljstva. Neosporno da u njegovom donesenom književnom djelu ima nešto kolebljivo i mješovito i da na sud kritičara utječu trenutni osjećajni kompleksi Ono što se kod prve pojave pričinilo gigantsko, poslije, osamljeno isječeno, izgleda mrvica, strašilo, ili samo dobar početak bez nastavka. U to je i grmljavina topova predrugojačila akustiku Europe. I kad to traje, dosta traje i nadživi čovjeka, dolazi se do zaključka da je to lirika, obična lirika, ništa više. Ali onda znamo da u lirici ima prekida, izmučenosti, nedosljednosti, otvorenih vrata. Uzaludno je govoriti o dihotomiji »golemog optimizma« i »golemoga pesimizma«. Da se te dvije golemosti ne ukrštavaju u tačci apstraktnosti? Pjesnik koji sasvim negira vrijednost života posredno oduzima vrijednost poeziji, osim možda kao bjelokosnoj kuli, kao utočištu plačnog i jalovog ideala i fantastike. Pjesnik koji sasvim afirmira vrijednost života može lako da dođe do zaključka da je i poezija jalova i beskorisna, jer vodi u besposlice apstrakcije i refleksije, a ne nečemu što je samo u svojoj spontanosti zdravo i realno. Ukratko: i pesimizam i optimizam, načelni, vode do praznine, do nužde da se opredijeli njihov lik i sadržina, do mogućnosti da živu ako se prevedu u druge manje generalne i apstraktne rubrike. Tančine, nijanse tačnije određuju pjesnike nego kiklopska sistematika. Pa, ako ima pored estetičke laži i jedna psihološka, ima jedan pesimizam snage koji je neobično vitalan; a ima i jedan optimizam naivnosti koji odolijeva samo silom prilika ili prevare. Stvarno napaćeni ljudi redovno najmanje se tuže, dok postoje generacije dosta sitih intelektualaca koji opravdanje svojega genija vječne kuknjave nalaze u svojoj (nikad dosta ocijenjenoj) »bijedi«, deformaciji psihe virusom knjige.

Kod Heinea lepirice lepršaju tražeći med po cvijecima života, nage sirene pokazuju ramena iz leda rijeke, ruševine se smiješe prizoru spokojnih krajolika, talasi odbijaju pjesmu o liticu, a frule i svirale razgovaraju blago i prostodušno s drvećem, oblacima i nebom, trak mjeseca ljubaka sa zaljubljenim slavujem. Kod Kranjčevića, koji je Heinea najviše prevodio, toga nema. Zašto? Jer što je htio Heine? Jedan »suprahelenski svijet!« Ovdje bogovi Grčke, ovdje »mru bozi«. Kranjčević naprotiv kuša da oponaša Heineovu jetku kaustičnost i sarkazam, ali onda pada u neukusna zabadanja i kabaret, koji nije razine Heineove ironije ni satiričnosti Augusta Barbiera i Hugovih »Chatiments«, pa ni mlađega Carduccia.

Kranjčević je fragmentaran pjesnik. Kritika je o njemu fragmentarna. Rezultat je taj da je danas sve već toliko isfragmentisano da ne predočuje nikakvu cjelinu nego seriju bezobveznih impresija recenzenata o manjoj seriji, ali dosta nepovezanoj, pjesničkih i manje pjesničkih utisaka. Nema spora: on može trajati samo u jednom izboru. Taj izbor nije izvršen Ni taj izbor ne bi bio potpuno jedinstvenoga stila. Ali bi bio koliko toliko zaštićen od rasula heterogenosti, od raspa autorove ličnosti, od nanosa prigodničarstva.

No to ne znači da vrijedi pjesniku prigovarati da daje djela nevršena. Ne znači ni to da treba, u apsolutnom smislu, formirati suvislost. Jedna pjesnička težnja razlikuje se time što dočarava i zaobilazi mjesto da do kraja, i do pretrpanosti, slika i opisuje. Fragmenti mogu biti cjeline za onoga ko ih cjelovito vidi. S druge strane, pjesnički filmovi mogu sipati takve projekcije, koje negiraju eleatski bitak i platonovske ideje, ali odražavaju heraklitsku rijeku doživljavanja. Na Kranjčevića nije uputno ni primjenjivati mjerila Croceove estetike. Ovdje, on joj nije dorastao; a ondje, ona njemu nije primjerena.

Približili su lektiru Kranjčevića s lektirom Svetozara Markovića. Ali bilo bi malograđanski već i to kad bi ko mislio da se radi o lektiri, a ne o čitaocu. Drugi su kušali da 19 vijek predoče kao jedan granitni blok. No u tom vijeku ima toliko različnosti duha i reakcije sredina da se jedva isplaćuje u ovu svrhu govoriti o kružnoj cjelini vijeka. I druga slično postavljena pitanja jesu takva da na njih ne vrijedi trošiti riječi.

Neki kritičari prepolovljuju poeziju razlikom između pjesnika osjećaja i pjesnika ideje. Znamenito bi bilo istaknuti da je svaki pjesnik pjesnik osjećaja. Tu je lirsko žarište. Pjesnička ideja ne može biti nikakav željezni ili drveni kumir, ona osim toga nije nikada nešto vanjsko, nešto što se recipira. Pjesnička »ideja« uživa identitet sa svojom formom; ona je objektivno ostvarenje pjesnikova ličnoga doživljavanja. Razgovor o osjećaju i ideji (slično: o obliku i o sadržini) obično je siromašna shema bez elasticiteta. Tu temu treba produbiti, razgolićujući i obogaćujući pojmove. Za neke se pjesnike kaže da su čisto intelektualni. Polazeći s te tačke, bili bismo skloni vjerovati, da nisu pjesnici. To bi značilo da ideja nije prešla u krv i meso.

Pjesnik ne pozajmljuje ideje kao sirovinu za preradu, nego ideje živu u njemu, upravo iskaču iz njega, one su rezultat ne nekih platonovskih stvarnosti nego unutrašnjega procesa. Znamenito bi bilo nadodati da je, pošto smo bili na rubu misli da se inteligencija i poezija međusobno upravo isključuju, intelektualni pjesnik svakako pjesnik u većem i dobrom značenju: ako ne jedini i isključivi pjesnik, onda svakako najviši i najznačajniji tip pjesništva. Teško bi ponizio kritiku ko bi naglasio da je kritičarski posao moguć bez finese.

A finesa je sposobnost da se prati razvoj i razlike čovjeka, razlike filozofskih jezika. Pjesnička ideja sprovodi najveću raskoš kamalnih realizacija, a crpi iz dubine duševnoga bogatstva koje je nejednako, jer počiva na razlici truda, intensiteta i osebujne sposobnosti. Pjesma svjedoči o svijesti i savjesti. Zato je jeftino odbacivati »intlektualne« pjesnike. Zato je nesolidno govoriti o artistima i virtuozima u slučaju probantno dokazane inteligencije. Bog bi ga znao, misao je možda takođe osjećaj, samo spretnije položen. Pjesnik, koji uobličuje tu kontradikciju da ima dušu i oblik, dvije površne sheme, da ga smatraju konglomeratom artizma i misaonosti, najlakše još će pobuditi građansku sumnju da spada među tzv. velikane. Samo finesa ukusa i simpatičnoga pronicanja odgovoriće nam na pitanje da li je taj prikaz odista zaslužen.

Pjesnički proizvod dolazi na tržište kao gotova roba, ali u stvaralačkom duhu ima tvornica koja neprekidno brusi, teše i prerađuje senzacijsku sirovinu. Za pjesnika nije misao gotova roba. A i njegov alat i strojevi, iako bi izgledalo da o njihovom sastavu nije ni najmanje svijestan, možda funkcionišu potpuno automatski. Automatski, ali, spomenimo, i autonomno. I u koliko je veća autonomija staralačkoga duha, spojena s intenzitetom postupka prerade koji teži kvalitativnom savršenstvu, toliko rastu izgledi, da će trajnost, solidnost i vrijednost robe biti veća. Na kraju krajeva, saznanje je isto tako misterija kao i opstanak, a saznanje o pjesničkom fenomenu Sebi, to je ono do čega niko nije nikada stigao, pa u koliko su vlastite sposobnosti veće, u toliko je teškoća vlastitoga saznanja krupnija. Zato je nemoguće i opredijeliti pjesnika osim u sasvim približnom smislu.

Odnos ideje i osjećaja kod Kranjčevića prilično je osebujan, često predstavlja jednu neuravnoteženost koja dokazuje da on, premda nadaren umjetničkim talentom, o umjetnosti nema jasne koncepcije, da nije umjetnik koji stvara u granicama odsječitog estetičkoga sistema, da ne umije da odmjeri tačno distansu sebe i drugoga, prošlosti, da ne zna da se okrene između srca i mozga, suze i rada, afirmacije i odricanja, samilosti i preplakane erotike. Pjesnik tumači svoju instinitost, i onda kad ne zna za istine, zato što je temperamenat. Kranjčevića, iako ne možemo da uvijek razumijemo, valjda uspijevamo da osjetimo!

Prvi prigovor kojem su izložena klasička djela jeste taj da su nejasna. U toj je zamjerci često uključeno mnogo drugih, a eufemizam »nejasnoće« predstavlja jedno klupko moralni skrupula. Nejasnoća može da u sebi sadrži aluzije; onaj, koje mu je krivo što aluzija uopće treperi i svjetlomrca, iz licemjerstva žali što ona nije i suviše očita, u kojem bi slučaju izdubila aluzivni značaj. Ali aluzija može da znači jedan »simultani splet«: ona biva u toliko jača s koliko se više strana može odmatati.

Nejasnoća nastaje usljed toga što ja neočekivano prekidam jedan krajolik ili jednu seriju filmova za koju ste mislili da će ići do kraja, iscrpno. Nejasnoća nastaje uslijed toga što je moj rječnik suviše apstruzan, u zavadi s naviklim govorom. Nejasnoća nastaje i uslijed toga što ja nepravilno dijelim svijetlo na razne optičke sektore, te nešto jako obasjavam, a drugo ostavljam u zasjenku, u polutami. Nije nejasnoća moralni porok. Ona je modus saopćavanja, a katkada, tim putem, spasava razborite distance i diskreciju.

Nejasnoća izvire iz različitoga vaganja težine riječi i izraza.

Ali nejasnoća nije nerazumljivost. Stvari nepotpuno jasne, ili potpuno nejasne, mogu biti savršeno razumljive. Veoma nejasne stvari možda baš duboko i govore sakritim, nejasnim čulima. Tada se korisno čitaju i po dva, tri puta; iz rasipnosti uče se i napamet.

Nejasnoća može da slijedi iz uobražene poze mudraca; može da bude infantilna kao i senilna slaboća. No ona može da predstavlja i jednu suptilniju stilizaciju odnosa. Neki su hotice nejasni, a drugi od prirode ne mogu biti jasni i kada bi htjeli. Ali ima ih koji vole da budu nejasni, ili dopuštaju da im se to kaže, zato što im je to ugodno, što u tome ima milja i dragosti.

Kranjčević je neki put nejasan od nasavršenosti duševnoga procesa. Drugi put je nejasan, jer ga je tamo voda (kako rekosmo: voda? virulencija!) zanijela. S nejasnoćom fotografije i snima očaj i depresiju. S nejasnoćom smatra sebe dubokim. I tako blagoizvoljeva. A onda zna da nema polze svršavati torzo. I da ga razvuče ne znam koliko, ne bi bilo koristi, dobio ne bi ništa.

»Kraj Ganga i Nila«... Ima u njemu mucanja, tepanja. Majka tuče dijete kada vidi da ono, još nesvjesno o likovima, crta likove na zidu. Ima u Kranjčeviću toga nesvjesnoga djeteta-crtača. Ima i pitanje: kuda bih s glavom? Glavu treba sakriti, uvući pod ćebe, onda će misao biti slobodnija. I nejasnoća će biti jedna kukuljica. Samo ti fratri biće laici, slobodari. Tako ćemo doći mistici misli i stvaranja, teologiji luciferizma. Puruša je divan u svjetlosti kao i u polusjeni, možda — i u sjeni... u ljubičastim sjenama.

Hoćmo li perspektivi, ili hoćemo planovima? Kako bismo razdijelili svjetlost, izrazili prelaze, stanke, obrate? Hoćemo li pomoću nečega što je, u suštini, prolazno, te govori više o slutnji i snatrenju nego jedna katastarska panorama?

I hoćemo li riječi što nam same zuje u uhu, šaputaju u grkljanu, romore u krvi, tuđe sibilinske slovke iz polusna zaogrnuti autoritetom kakvoga kreda? Ili bolje govoriti sam sa sobom, kao dijete kad ima lutku u rukama, kao čudaci kad u mamurluku lunjaju arumom i skidaju šešir svakom stablu? Ima u poeziji dječjega trabunjanja, mjesečarstva, govornog automatizma zagonetnih skitnica što, visoko u zalaz sunca, gestikulišu.

Pjesma ne bi bila pjesma, kada bi bila afiširana kao jedna teza. A da li bi pjesnik i pisao liriku, kad bi znao što hoće? Kada bi s nesebeznalošću izgubio i požrtvovnost ? Kada bi znao šta hoće? Da može reći što želi? A važno je to: prekidati. Prelomi su kod Kranjčevića najbitniji. Mnogo puta ponovljeni: stop. Tako nastaju konture. Pa međusobno pronicanje kontura u graničnim oblastima svijesti. A tako propadaju poante. I šlageri. Vrši se nasilje nad vještačkim jedinstvom pjesmotvora.

Jedini naslov kojim je Kranjčević značajno zapečatio zbirku glasi: »Trzaji«. Tamburice? Ne, to svjedoči o obeshrabrenoj psihologiji ribe koja je upravo zaglavila na udici.

Ima u Kranjčevića neuroze, nešto shizofrenije, udvojenosti, ne govori jedan čovjek iz njega. I to opet daje jedinstvo, ako stilski pečat posreduje, jer svaki čovjek jedva savlađuje i drži na okupu u sebi protuslovan materijal. A ovdje izbija protuslovlje etičkog i realnog svemira: Budha; samo što Kranjčević nije nesklad stvari samo osjećao nego i doživljavao, tako da on nije pjesnik grča nego grč pretvoren u pjesmu: Grč-Pjesma. Nesumnjivo da je Kranjčević morao nešto znati o Car-duccievoj metrici. Ali jakost Kranjčevića nalazi se baš u nedostatcima koji bi za Carduccia značili groznu formalnu slaboću.

Biblijske evokacije pratiće nas do praga Krtove države, a oblak suza potlačenih, potištenih, nerazumljivih siliće nas da se upitamo kako problem patnje misli da se pomiri s riješenjem Pravde. Ima tu hašiša. U životu će biti vođ Ljubav, a Nada će da liječi od besmislenih tragedija koje sazdaše prošlost, sadašnju kao i buduću. On osjeća samo altruistički, ali altruizam može biti pretočen, iskorišćen socijalno. Tako kod Kranjčevića humanitarno biva socijalno. Ali ako idealizam radi na podlozi altruizma (»živjeti za drugoga«, rekao je Comte, ali davno prije njega, i mnogo jače, čantideva), materijalistički kolektiv radi na sintezi sebičnosti. Ovu drugu crtu borbenog utilitarizma nije Kranjčević dovoljno opazio, još manje razvio.

Ne znam kako će to primiti današnji socijalni pjesnici ali on je na svoj način vjerovao u socijalnu misiju pjesme:

»zanos, krilo duše koja naprijed žudi;«
»vila pravde, ljubavi i kruha, i slobode, i vidjela«.

No nažalost, on je poeziju suviše smatrao kao vjerski kult i moralnu žrtvu: tako skoro nedostojno kaže (premda je to bila sudbina Homera i Filipa Višnjića):
»gusle uzmi te svijetom prosjaci.«

Toliko je kod njega carevala samilost. Ali ako je zadovoljstvo biti samilostan, rijetko je bilo čast bilo zadovoljstvo biti predmet samilosti. Pored kakve humanitarne etike treba kušati spasti i čovjekovo dostojanstvo.

Mnogo se govorilo o Kranjčevićevu budhizmu.

»A tamo na vratima velike noći
neka se prikaza bijeli,
ja k njojzi padam brzinom munje —
o zdravo, o veliki Budha«.

(Lucida intervali a)

»A kako je za mrkijem grobom,
uzalud se u to misli gube
tu je Ereb, pustolina pusta,
i kud pošo, srneš po netragu«.

(Smrti)

»Ona usta možna
po kojima bitak jest i nije«.

(Kolo sreće)

»Mru bozi! čudno kako brzo blijede
te sjeni što ih strah i varka sprede
nov kaos mutni do drugog izdanja«.

(Zadnji Adam)

Kranjčević, domišljamo se, budhizam nije stručno poznavao nego se diletantski držao nekih Schopenhauerovih refleksija o religiji bez boga. U stvari, ako bi agnosticizam mogao biti religija, ateizam bi bio najviša konfesija. Sa svim tim Kranjčević je katkada, ne uvijek, na domaku kruga osjećajnoga budhizma. Neke bi njegove pasuse mogli ilustrirati citatima iz Budhe, Nagaseae, Vasubandhua, čantideve. No Kranjce pozdravlja kako Budhu tako i Hrista.

Ne, nije Kranjčević antireligiozan pjesnik u strožem smislu riječi. Kod njega ima skepse razočarenja, pesimizma, očaja i revolta, pozdrava slobodnoj misli, ima zrna, i osude krivog tumačenja evanđelja ljubavi i bratstva. Ali to nije dovoljno da se okvalifikuje kao antlreligiozan. On je čak bolećivo kršćanski, jer mu nedostaje nekih starih i modernih renešanšana. On učestvuje u demokratskom kršćanstvu popularnoga Renana i tribuna Micheleta, ali osim toga i u onoj bonoj vjeri što dugo u Evropi bijaše krst, bič, ispaštanje, griža savjesti, strava, muka, rana, kostrijet, acedia. Ipak, sa svim tim što nije antireligiozan, ne može se reći da nije hereziarha poput Verhaerenova revoltiranoga monaha. Tu su hereziju katkada označili kao panteizam, materijalizam, modernizam, liberalizam... Primjetimo da je u javnosti dugo vladala zabuna između budhizma i panteizma, što međutim nije jedno te isto. Monizam i teizam jesu težnje što se međusobno bore u grupama Vedante (Šankara, Ramanudža i drugi).

Tin Ujević