Naslov

Biser: list za širenje prosvjete megju muslimanima u Bosni i Hercegovini - 1912 ., br.1

Tekst

BISER LIST ZA ŠIRENJE PROSVJETE MEGJU MUSLIMANIMA U BOSNI I HERCEGOVINI. Riječ-dvije o pokrenuću „Bisera“. Prestankom izlaženja našeg prvog poučno-zabavnog lista ,.Behara“ pa privrimenom obustavom lista ,,Gajreta“ već se je odmah osjetila neka praznina, neki zastoj u našem književno-prosvjetnom radu. Naš narod i ako je većinom nepismen,, ipak je rado što živom riječi, što čitanjem oplemenjivao i hranio dušu svoju lijepim štivom, lijepom poukom, koju su mu naši radenici na književničkom polju preko spomenutih listova pružali. A sada? Spomenuti listovi — kako rekosmo — prestadoše izlaziti, a naš narod time izgubi ono vrelo, kojim je svoj um, svoju već od prirode razvijenu duševnu sposobnost usavršavao, a ujedno i naši osobito mladji književnici ostadoše bez onog sredstva, pomoću kojeg bi mogli svoj duševni produkt megju svoj narod proturati i tako ga postepeno dizati kulturnom i prosvjetnom napredku kao što se i ostali narodi dižu, jer samo lijepim i poučnim štivom narod će jedan oplemeniti i usavršiti svoju dušu i tako kao svjestan svoje uzvišene zadaće stupiti u kolo ostalih prosvećenih i kulturnih naroda. I baš s toga. da bi se našem narodu pružila ta prilika, da se kulturno i prosvjetno podigne i ojača, a u zdogovoru s većinom naših književnika širom Bosne i Hercegovine, evo pokrenusno takav jedan list, da tako bar donekle ispunimo tu prazninu našeg kulturno - prosvjetnog rada, odnosno da nastavimo rad bivšeg lista „Behara“, koji je kroz vrijeme svoga izlaženja našem narodu od neprocjenjive koristi bio i koji ga je svojim blagotvornim djelovanjem prilično podigao iz onog mrtvila, u kome se je nalazio. Ovaj novi poučno-zabavni list, kog pokrećemo, zove se „Biser“. Pisati će u čisto islamskom duhu, te se ne će upuštati u politička pitanja, jer stojimo na tom stanovištu, da je našem narodu preče prije dušveno prosvjetljenje i usavršenje, nego li prazna politika, koja — unaprijed budi rečeno, ne će u našem listu mjesta imati. Dakle list „biser“ baviće se jedino i isključivo prosvjetljenjem i kulturnim podizanjam našeg naroda, te će pojedino gradivo donosili u čisto islamskom duhu, kako bi mogao zaći u sve slojeve našeg naroda kao i u naše porodice, gdje je još najpotiebniji, te će u svome djelokrugu odnosno u okviru programa brižljivo nastojati, da u svoje kolo okupi sve naše radenike na kulturnom i prosvjetnom polju, da tako kao kompaktna cjelina što više svome milom narodu od pomoći budemo, a osobito će pažnju posvećivati lijepom i valjanom odgoju našeg podmladka po onoj: Na mladjima svijet ostaje. U kratko: Biser“ će gledati da probudi našu svijest, da se već jednom maknemo s naše dosadanje mrtve točke, gdje se je mnogo pero slomilo, mnogo lijepa i plemenita ideja ugasnula, mnogo veliko djelo propalo. Svjesni svoga podhvata i zadaće, a osokoljeni srdačnim pozdravom mnogih naših starijih i mladjih književnika, vjerujemo u lijep i hajirili uspjeh našeg , Bisera“, te s velikom ljubavlju, jakom i čvrstom voljom laćamo se posla, nadajući se, da nas ne će ni jedan, koji se na peru osjeća sposobnim — ostaviti u koliko može i u koliko se vjerski zaduženim osjeća, jer samo našim jedinstvenim i složnim radom moći će „Biser“ vršiti onu misiju, za koju se pokreće, moći će odgovarati svojojoj uzvišenoj zadaći, List „Biser“ štampače se latinicom, te će donositi izabrane radove naših književnika u pjesmi i prozi, pa bili oni poučnog ili zabavnog sadržaja; razne pripovijesti iz našeg svakdašnjeg života, zatim prijevode iz turske, arapske i strane litarature (kod potonje u koliko se ne bude kosilo s programom lista); donosiće rasprave, koje zasijecaju u Islam i u naša životna pitanja i potrebe, kao i prikaze iz stranih literatura; kao i razne dogadjaje iz Islamske povjesti i iz islamskog svijeta, sakupljanjem našeg narodnog blaga i.t.d. To u kratko napomenusmo, o čemu će se sve „Biser“ baviti što se tiče samog gradiva. A sad pri koncu još nešto da napomenemo. Svaki zna, da je danas u opće svako poduzeće, svaki posao skopčan s velikim materialnim žrtvama, pa naravno i izdavanje jednog lista, a osobito ovako književnog, iziskuje dosta truda a još više troška. Ali mi smo se ipak na to odlučili, čvrsto uvjereni, da će naši prijatelji suradnici, učitelji, muallimi i gjaci živo raditi na tom, da se list što više medju naš narod raširi, kao i da će naši predplatmci svojoj dužnosti odmah i u redu udovoljavati, kako bi „Biser“ u redu izlazio. Šta više mi smo tako daleko išli, da smo postavili cijenu lista najnižu što može biti: naime za muallime i gjake 3 K a za ostale 6 K godišnje, jer nas pri tome nije vukla kakva želja za možebitnim dobitkom, nego kako naprijed rekosmno: list „Biser“ pokrenusmo jedino u namjeri, da svome narodu pružimo duševne hrane, da ga prosvjtno i kulturno podignemo, da naš podmladak valjano odgojimo, kako bi danas sutra našem narodu mogao od koristi biti, da našu familiju i porodicu oplemenimo i uzgojimo u čisto islamskom duhu i da naše književnike u jedno kolo skupimo kao kompaktnu cjelinu. Dakle to je naša namjera bila pri pokrenuću „Bisera“, a njegova opstojnost zavisi samo i jedino od njegovih predplatnika odnosno od same preplate. S toga mislimo i šta više uvjereni smo, da će svak svojoj dužnosti udovoljavati, a mi, izdajući prvi broj na svjetlo, kličemo: Bože daj, da „Biser“ bude stjecištem kulturnog i prosvjetnog podizanja našeg naroda, da bude jedna nit, koja će nas sve u jedno kolo združiti i podići na onaj stepen naše jakosti, kako bi za sva vremena osigurali sebi i svome potomstvu ljepšu i sigurniju budućnost! Uz mahsuz selam: Uredništvo „Bisera“

Panislamizam i Evropa.*
Arapski napisao Azma dez Refik beg.
Prevodi Ahmed Rašidkadić.

S pomoću Boga velikoga i blagoga započinjem, uzdajući se u potporu pravde i povjesti.
Namjera mi je, da ovom prilikom progovorim o neprijateljskom pisanju evropske štampe, koja postaje sve to neraspoloženijom, a koja je kadra navesti ev-ropske državnike na sasma neopravdane korake i u budućnosti biti uzrokom patnjama na hiljadama ljudi.
Nadam se, da ova moja razlaganja ne će ostati beskorisna bar ljubiteljima istine pojedinih naroda.

Uvod.
Pošto je opstanak ljudskog društva uvjetovan na uzajamnu pomoć ljudi jedni drugima, to je zakon udruživanja prirodna stvar ljudskoga društva. Svrha i cilj druženja su različiti, prema razlici potreba do-tičnog društva. Kako je god potrebno, da se dvojica druže n. pr. za postignuće kakvog cilja manje vri-jednosti, isto je tako nužno, da se ujedini više sku-pina za postignuće viših ciljeva. A ovo udruživanje je takogjer podvrgnuto nekim okolnostima, koje su prirogjene ljudima, a to su različiti osjećaji ljudi Od ovih osjećaja — bližih odnošaja — ljudi ponajglavniji su oni, koji sjedinjuju jedan ili više naroda u jednu cjelinu, a ovamo spadaju ideja roda, nacije, domaćne i vjere. Ove odnošaje ljudi nazivamo opće-nitom vezom ljudi. — Veza ljudi, proizlazeća iz ovih ideja i osjećaja, bijaše već od postanja ljudskog roda uvjetom opstanka ljudskog društva. Ljudi su po pri-rodi egoistični, te potisnuti svojstvom pohlepnosti naginju na podčinjavanje slabijega.
Zato je potrebno, da se ljudske oprečne sile po mogućnosti s razmjernima učine, s razloga, da onaj jači ne bi slabijega tlačio. — Ljudi su u svojoj evoluciji slični bilju: Kadgod jedna biljka, koja se brzo razvija, uništuje one oko sebe, isto je tako sa jednom skupinom ljudi, koji nemaju uvjeta, da silu jednakom silom odbiju. Ova skupina je ljudi potiš-tena od svojih susjeda. Čim jedna od dviju skupina ljudi jednakije sila proširi svoju silu, drugoj je nužno za se se pobrinuti, ako misli oduprijeti se onoj sprem-nijoj i održati se. Ideja roda uvijek je uža od one domovinske, za to joj se i oduprijeti ne može. Kako god se ove dvije ne mogu oduprijeti jedna drugoj isto je nemoguće, da se odupre ideja nacije onoj vjerne. Kojigod narod bude potišten od naroda širih ideja, potišteni je primoran starati se, da sebi pribavi bar ono, čime će onom drugom ravan postati Na pr. Nijemci su od Fracuza jači. Ali kad bi Fran-cuzi ujedinili sve romanske narode, Nijemci bi bili prisiljeni, da to kod Germana učine, čim bi opet došli u položaj jačega.
Sada primjenimo, osim ovih prirodnih, vjersku vezu megju ljudima. Uzmimo za primjer, ako bi se svi kršćanski narodi ujedinili, onda bi Turci prama njima ostali sasma slabi. Na temelju toga bi slije-dilo, da bi se svi islamski narodi morali Turcima pridružiti, da time dobiju jednaku protusilu.
Gore spomenute odnošaje ljudi, koji nastaju sa-mom prirodom, kao n. pr. domoljublje i narodnost mogu se uništiti tek onda, kada dotičnog naroda ne stane. Iza ovih dviju veza na trećem mjestu do-lazi vjerska, Uzrok, da ovu vjersku svrstavamo tek na treće mjesto, je taj, što rijetko nailazimo na pri-mjer, gdje se je ta veza u praksi provela i što vi-dimo, da to nastaje tek u skrajnjem času nužde! — Vrlo rijetko vidimo, da je vjera sve njoj pripajuće elemente ujedinila. Samo vidimo, da su pripadnici pojedinih vjera donekle jednakih osjećaja. Na pr. kada se kakova nesreća dogodi onim mislimanima na Istoku i oni na Zapadu osjete žalost, ali to nikad ne prelazi granica sažaljenja. Islamska vjera upućuje sve svoje vjernike na bratsvo i uzajamnu pomoć, ali na žalost vidimo, da se ovo bratstvo baš kod Muslimana najmanje praktikovalo.
Odmah iz vladanja islamskih velikana Bekira i Omera (r. a.) nastao je razdor megju Muslimanima prihvativši, osim islamskog bratstva, kojekakove dru-ge ideje, te to bijaše uzrokom njihova opadanja, što se na žalost još ni do danas uklonilo nije. To je tako daleko pošlo, da ni najgrozniji položaj Musli-mana nije ih mogao odvažiti, da se ujedine. A uzrok tomu je ponajglavniji taj, da se je iza vlade četvorice velikih halifa počelo u islamskoj državi ap-solutistički vladati. Kakogod su bile različite pohote silničkih Sultana i islamskih vladara, tako su njihovi državljani pošli raznim putevima razdora i nesloge i tim uzrokom su svi oni zakoni i principi velikog Islamijeta, koji u sebi sadrži spas i blagostanje ljudi, odprhnuli sa površine njihove države.
Još su nam pred očima križarske vojne, koje su izvikali svojim paklenim fanatizmom, glasoviti pop Pater Lermit i papa Urban II. Zapad je poput nabujale rječine, čitava dva vijeka pod žezlom kršćan-skog jedinstva, nasrtao na Istok, te su u tom pogle-du kršćani imali daleko veći uspjeh, nego Muslimani. U toku ovih dogogjaja, islamsko bratstvo i sloga napram kršćanksom jedinstvu, bijaše gotovo nikakvo. Proučavajući, kao kakvo čudovište, povjest križar-skih ratova, osim malog uspjeha Sultana Nuruddina Zeugia, ne nalazimo nigdje na primjer islamskog je-dinstva i prema tome zapanjeni ostajemo. On je jedini pomoću svoje mudrosti, znanja i faktične politike uspio, da složi ata — bege (vojskovogje) sirijske i one arapskog poluotoka.
Godine 559. (po Hidž.) kadno je pakleni fana-tizam poput izbibanog valovlja srtao na Istok, kadno su čete križara nemilosrdno harale, Nuruddin je znao sve to odbijati, povjerivši upravu najpobožnijim lju-dima. koji su kod naroda najviše upliva imali.
Od velikih nesreća, koje Islam i Muslimane zadesiše, jedna je u 7. vijeku po H. tatarsko osvajanje, koja je porušila sve lijepe tečevine islamske civili-zacije, a i same svjetle trake te civilizacije pomrčale te najzad bile uzrokom propasti vlasti Abasovića.
Poznato je, da su Tatari sa svojom barbarskom vojskom otišli čak s krajnjeg istoka, te naišavši na Siriju i Malu Aziju porušili sve, što im je pod divljačke ruke došlo. Šta su sve učinili Tatari Islamu i Muslimanima, najbolje nam to opisuje Ibni Esir u uvodu svoga djela: „Dogogjaji godine 617“. On veli: „Ovoga, već davno minulog dogogjaja sa prezirom i gnjušanjem se spominjem. Da ovaj dogogjaj, kome sam ja takogjer očevidcem, opišem, suzbija me neka nutarnja sila“.
Zar je lahko pisati o onim nevoljama, koje Is-lam zadesiše? Zar imade neko, koji bi prama tome mogao biti ravnodušan? Ali šta ću? Moljakanje drugova i prijatela mojih, sile me, da ovo nekoliko re-daka napišem. Mislio sam, i odljučio se: Ako ja to napišem, time ne ću ništa koristiti, zato odlučih, da im želju udovoljim. Ova odluka sadrži u sebi spominjanje onog dogogjaja, kakova više ni dani ni noći ne rodiše. Ovaj nesretni dogogjaj uzrokom je nazadku čitava čovječanstva, a napose Muslimana. Ne ćemo pretjerati, ako rečemo — da na čitavim stranicama ljudske prošlosti ne možemo naći primjera ovom Žalosnom dogogjaju. Čitava povijest ne samo da nije ovakovo divljaštvo zabilježila nego ni na primjer nigdje ne nailazimo. Ovako se žalosno Ibni Esir spominje toga dogogjaja. Kako se vidi Tatari su na bližnjem Istoku poharali narode i države islamske. Muslimani bijahu bedemom, koji je imao odbiti napa-daje divljih idolopoklonaca, pa ih ni to sve ne može dovesti do jedinstva i sloge, nego su se niske poglavice pojedinih plemena megju se borili i zatirali. Čudnovato, da ih ni ovaki ozbiljan položaj nije opa-metio, pa da se odazovu onoj zapovijedi Božjoj:
„Vatesimu bihablillahi gjemiâ ve la tuferrikku" U slobodnom prijevodu znači: „Uhvatite se svi u jedno kolo i nemojte praviti razdora".
Naprotiv pojedine poglavice radeći, da očuvaju svoj individualitet zatirali se i to im bijaše kamen smutnje, te nije dugo potrajalo i oni su tako oslabili, da je to pogodovalo i onako bijesnom nasrtaju Ta-tara. To tako sve dalje išlo i završilo se propašću vlasti Abasovića.
(Nastavitće se.)

Domoljub:
Povjest otadžbine.

Evo te gledam zanešenim okom,
Pov’jesti drage domovine moje ;
Srce mi strepi, a desnica drhće,
Stranice svete prevrćući tvoje —
I duša mi se, puna poštovanja
Pobožno svakoj tvojoj riječci klanja. ...

Na javor - guslam’ u najslagjem zboru
Tebe su vile moga roda vile
I svaki spomen prošlosti nam slavne
Ko’ svet amanet u te su nam slile,
Da svojim žarom sred našije grudi
Stari nam ponos i viteštvo budi.



O knjigo slave! Ja u tebi vidim
Junačkog Tvrtka i sve svoje pregje,
S handžarom oštrim u desnici ruci
Ponosnoj Bosni kako brane megje —
I poput smjelih divova i lava
Prsima štite svoja stara prava.

Ja vidim na tvom uzvišenom listu
Sva ona davna neumrla djela,
Što ih Sokoli, Pijale i Tire
Stvoriše, kad su uzdignuta čela
Najvećem carstvu na kormilu bili
I krv dušmansku potocima lili.

Ja vidim, kako vrh krševa naših
Sunašce zlatne slobodice sije,
Junačka seka kako bratu svome
Niz jedra pleća turu-perčin vije,
A dična mati svog jedinca hrani,
Da Herceg-Bosni čast i ponos brani.

Ja vidim evo sve krvave vojne
I bojna polja i britke handžare
I alaj — barjak, što se nebu vije
I toke, što se na šunašcu žare
I bjesne ate, što ko vihor lete —
Ah, vidim svega iz prošlosti svete.

U tvome krilu! Tobom zanešeno
U grudima drhće mlado srce moje —
Živijem žarom cjelivat bi htjelo
Tvoj svaki redak, svako slovce tvoje;
Na tvoje listove duša mi je pala,
O sveto nebo mojih ideala!

O naše slave ogledalo vjerno !
Daj rodu mome putovogja budi;
Svoje mu vatre ulivaj u dušu,
Svojijem dahom nadahni mu grudi,
Pa sv’jestan tebe neka smjelo brodi
Svojemu spasu i svojoj slobodi!

Zahrgjo handžar dok o klinu visi
I svoju prošlost pokopanu sniva,
Moj narod neka laganijem perom
Budućnost ljepšu na tebi osniva,
U tebi gleda ideale svoje,
Pov’jest drage otadžbine moje!

Fadil Kurtagić:
Čarobna priča.

Čarobnu sam sanjo priču : Amorovih regiona
I žalova Kevserovih presadio da sam cvieće
U gjulistan žića svoga nekad tužna i prebona,
Što prpošno poče krilom Serafovim da polieće.
Cvatom mojih ideala procvala je vasiona,
Kojom nada, želja, sanja prosulo se pramaljeće
Purpurnijem svojim sjajem - skladno poput distihona
U zanosu mišljah, da ga rasplinuti ništa ne će.

S ledenjaka srca tvoga skliznula se gorka java:
I sl’jedila milu priču" gjulistana mirisava,
Kog uzgajah kao čedo u života svoga raju

Gdje su sanje gniezda vile u azuru tvojih zjena,
Tu obmana gruba ragja zmije teških uspomena,
Što se mojom krvlju hrane i život .mi ispijaju. ...

Dževdet paša.
(Biografija.)
S turskog preveo: S.-Firuz Muftić iz Foče.

Dževdet paša se je rodio 1238. god. po hidžr. u Lovči, gdje je po svršetku niže škole učio pred muftijom i muderisom arapsku književnost, tefsir, logiku i druge znanosti. Nakon toga je neko vrijeme kod rečenog lovčanskog muftije tajničku službu oba-vljao. Za vladanja Sultan Mahmuda (1255. god. po hidžr.) ostavio je službu i nastavio nauke u Carigradu, gdje je temeljito učio od vjerskih predmeta: šeriatsko pravo, pravnu filozofiju šeriata, islamsku tradiciju (hadis), tefsir (tumačenje Kur-ana), moralistiku, dog-matiku, a od svjetskih: geografiju, svjetsku povijest, prirodopis, prirodoslovlje, matematiku i astronomiju. Poznavao je pet jezika i to: turski, arapski, perzijski, francuski i bugarski.
Još u ranoj mladosti zanimao se je književnošću, te je napisao dosta zabavnih i poučnih djela.
On je prvi, koji je počeo sabirati pravila turskog jezika, da ga učini književnim jezikom, te je nakon
velikog truda i dosta dugog vremena i uspio u svom poduzeću, napisavši gramatiku turskog jezika. Za ovu zaslugu zovu ga Turci: preporoditeljem turske knji-ževnosti i ocem turskog jezika.

Dževdet paša je bio i kroničar, pa je napisao i jedno kroničarsko djelo, zvano: „Takvimul-efkar‘.
Od svih knjiga najviše su ga zanimala povjestnička djela, pa ih je najviše i čitao, a potom je sebi odabrao pravac u književnom radu: historijski, te je megju ostalim napisao „Povijest Islama" i „Povijest otomanske države" i još je pored toga dovršio prevod sa arapskog iezika „Kulturne svjetske povijesti'

Godine 1260. po hidžr. posveti se kadinskoj struci, te nakon godine dana položi ruus-imtihan i po tom bi imenovan I. carigradskim kadijom sa mjesečnom plaćom od 1500 groša.

Godine 1265. imenovan je direktorom dar-ulmualimina (preperandije) i ministrom prosvjete, te je odmah počeo sistematski reformirati sve škole, uvedavši u njih svjetske predmete i preudesiv način predavanja po savremenoj metodi. Pored ovoga je još mnoge škole na novo sagradio, a i starih dosta ob-novio i popravio.
On je prvi sagradio žensku školu u Carigradu i dao u nju svoju kćer, a poslije glasovitu spisateljicu Fatime-Alije-hanumu, da se u nj ugledaju i ostali sugragjani.

Godine 1273. imenovan je članom učenjačke skupštine, koja je sastavila jednu zbirku šeriatskih ustanova zvanu: „Metni metin". Iste godine ime-novan je još i članom visokog vijeća, koje jo sasta-vilo kanun pod imenom: „Dobre uredbe", megju čije ustanove spada i zemljišni zakon (Erazi-kanun-nama), koji još i danas vrijedi za Bosnu i Hercegovinu.

Za tim ga je otomanska država spremala u više vilajeta, da uredi i reformira upravu. Tako je na pr. god. 1280. proputovao Bosnu i Hercegovinu i kroz jednu godinu i po uveo je u njoj nužne uredbe. Kad se je povratio u Carigrad, nagragjen je za taj posao osmanije ordenom II. stepena.

Godine 1284. imenovan je predsjednikom kasacionog sudišta u Carigradu, koje je tada fungiralo mjesto ministarstva pravosugja, a kasnije je isto pre-tvoreno u sekciju ministarstva.
Kad se je osjetila potreba, da treba izraditi gragjanski zakon (Medželei-ahkami-adlije) za otomansku državu i to u smislu šeriata, bude ustrojena jedna učenjačka anketa, koja je radila na tom od god. 1284. —1293. Za cijelo vrijeme, kroz koje je ovaj zakon izragjivan, bio je on kao predsjednik ili prisjednik rečene ankete.

Ovom se zakonu prigovara, da je kopija francuskog gragjanskog zakona (Codex civili), ali to ne odgovara istini, pošto su se rečeni učenjaci strogo držali pri sastavljanju toga zakona šeriatskih vrela, koja su — skoro sva — Medželi slično rasporegjena i koja iste ustanove sadrže, a pisani su — neki — prije 800 god. Jedino se Medžela razlikuje od starih kjitaba time, što je na paragrafe sastavljena.
maja 1895. po I. a. je ovaj veliki državnik i organizator, nakon dugogodišnjeg uspješnog rada na prosvjetnom i političkom polju, ispustio svoju pleme-nitu dušu. Na zapovjed carske irade pokopan je kod Sultan-Fatihove džamije u Carigradu. Rahmetullahi alejhi!

Mirhab.
Uvehla majska ruža.
(Pjesma u prozi).

Predvečerje . . .
Sunčani su se traci kao izčezavajuća sjena la-gano gubili u daljini iza onih nedoglednih gora i tek bi se još po koji navratio kao da mu je žao ostaviti bujnost i život mladog pramaljeća.
Zeleno lišće, nabujala stabla i šarolike cvijeće uz tihi Zefir kao da govore, da se pozdravljaju i šapotom jedno drugom nešto pripovijedaju . ., dok se opet tamo po onom bujnom zelenilu bezbroj razno-vrsnih vijenaca, od raznovrsnog cvijeća isprepletenih, prelijevaju i uz lagani povjetarac svoje prijašnje obli-ke u druge .. ljepše, ukusnije i zamamnije mijenjaju. O, divno je i veličanstveno to sve promatrati, u pri-rodi biti i prirodnim se čarima nasladjivati!
Onamo opet na drugoj strani čuo se tihi žubor vrela, lagano padanje titrajućih kapljica, koje su se prema zadnjim sunčanim tracima poput zrna bisera sjale i neke zamamljive . . privlačive i draguljne boje davale, dok je u onom malom, zelenilom nadkrivenom, grmu slavuj lagano svojim umiljatim pjevom raznovrsne melodije izvijao sve jače . . jače, kao kad dragi dragoj uz koljeno prebire na struni tanane žice i svoj glas uz titraj njihov pusti, da se akordi pjesme sve više i više dižu . . a ona to sve sluša., svaki glasak . . svaki akord s nekom nezasitnom čež-njom guta ... U onom istom zelenilu pod onom izraslom vrbom, što je svoje tanke grančice, okićene resama poput djevojčeta, kada svoje crno-svjetle kose rasplete — sve do zemlje spustila ... tamo je sjedilo jedno biće, koje sve to promatralo .. sve to gledalo, ah ... u prirodi vazda boravilo .. nju ljubilo u njen nedokučni život prodiralo .....
I kao da je gledaš! . .. Naslonila sa jednom ru-kom i nešto . . nešto premišljala ... Bijelo proljetno odijelo osobito je još više doprinašalo onoj njenoj prirodnoj ljepoti, onim lijepim crtama lica mladog andjelčeta, onoj bujnosti i duljini crne joj kose, s kojom se povjetarac igrao i rasipao ih po stasitom i razvijenom tijelu. . . A one crne oči .. one dvije iskrice žerave, pa one pune ručice,... ah .. sve ti je to odavalo sliku savršene ljepote, koju pjesnici kao neko uzvišeno biće slave i opjevaju.
I priroda kao da zna, da se u njenom mekanom krilu nalazi jedno biće, slično angjelu, koje ju ljubi, pa je nastojala, da je razveseli, da joj dušu i srce okrijepi ... da je zadrži u svome slatkom zagrljaju . . I ona to sve vidi .. sve razumije kao i onaj još zadnji trak sunca, što se na njenoj raspletenoj i bujnoj kosi potitrao i nekud se daleko tamo izgubio . . . kao i resice vrbe, što se lagano kradomice spušćale i njeno bijelo ali zamišljeno lice nerazumnim i nevidljivim poljupcima gladile . . . Sve to vidi .. sve razumije kao i onog malog slavuja, što joj je negda dušu i srce blažio, što joj najdivnije svoje pjesmice pjevao ... i leptira, koji se toliko puta za blagih i lijepih proljetnih noći na njenoj kosi odmarao i svoju dušu krijepio...
I jednako je mislila . . onako nepomična, dok bi se tek kadkad bijele pune grudi dizale i za čas opet duboko tonule, a u ti čas bi se po lagani koji uzdah iz grudi mladog djevojčeta izvio .. uzdah pun neke duševne patnje .. neke unutrašnje borbe .. nekog ne-vidljivog duševnog tereta . . Na licu bi se pokazala neka promjena, oči bi se sitnom suzom zasvjetlile i — kao ukočene najedanput stadoše prama jednoj opredijeljenoj tački. I zagledala se,.. a u to vrijeme? . . Ah kakve se sve misli i osjećaji pobudiše u grudima . . u srcu . . u duši njenoj ! Sjetila se, kako se negda u to doba veselila, kako se onom istom prirodom nasladjivala, kako je tolike noći slušala onog istog slavuja, oni isti žubor vrela, ono isto cvrkutanje lepršavih ptičica, noćno šaputanja cvijeća s blijedim mjesecom . . . sjetila se onog mjesta niže vrbe, kamo je pogled uprla, gdje je jednoć on stajao, pa onih umiljatih njegovih riječi, smijeha, vragoljaste šale, titraja mladih mu grudi i kucaja njegovog srca, koje je samo za nju bilo ... za nju živjelo ... nju jedino ljubilo . . . Ah, sve joj se to časovitom brzinom u misli izredalo ... i kao izvan sebe skočila je .. i poput krasnog Angjela, poput one gorske vile kad raspletenih kosa upravi svoj hod preko zelenih dubrava, išla je tamo onoj tački i činilo joj se kao da ga tu vidi, kao da tu stoji ... on, koga jedino ljubi, kome bi jedino srce svoje .. dušu svoju dala, u čijem krilu bi najvolila vječni sanak sniti . . Ali ... Na jednoć stade . . Grudi joj se naglo dizale i spuštale poput sitnih valova bistroga potočića, a lice kao da dobi smrti izgled . .. „Ne! On nije! . . Tek slika njegova ... On leži .. ha .. spava . . sanak? Vječni sanak spava?" To je sve takim tonom takim glasom izgovorila kao da vidiš, da joj se ta svaka riječ iz dna srca od njene duše odkida ... a ona sve više smalaksava.
Opet je sjela! Vidjela je, da je ono bila tek iluzija, tek varka njenih mnogobrojnih titraja svakovrsnih misli i sjećaja — a u isto vrijeme počela je cijela priroda, da svoje milo čedo, svog milog angjela razveseli, da joj pomogne, da joj dušu i srce oblaži. Ali sve je bilo uzaludno!
Za kratko vrijeme tužio je slavuj, tužio leptir, mjesec i zvijedice male .. tužila je priroda cijela nad uvehlom ružom, nad sudbinom svojih vjernih dvaju drugova ...

Vizija.

M. Ćazim Ćatić:
Zikruš-šebabi hasretun. — H. Ali.

Katkad snatrim u tišini
U zaklonu plave sjene
I dozivam pred svoj pogled
Davne svoje uspomene.

Pa u tome sjetnom času
Iz predjela nepoznata
Doprhne mi jedna ptica
Na krilima suha zlata.

Povrh mene na grančici
Ljuljkajuć se, pjesmu vije.
Poput vina opija me
Zvuk njezine melodije.

U tom zvuku ko da dršće
Moja prošlost, mladost moja,
Ukrašena amber — cv’jećem
Od magijskih tisuć boja. - -

Katkad ptica s grane sleti
I na moja prsa pane,
Pa me zlatnim krilom gladi
I cjeliva stare rane.

A njeni su svi cjelovi
Srcu mome melem — trava
Hej! al ova zlatna ptica
Koketna je i varava!

Jer kad mi se ruka digne,
Njeno t’jelo da uhvati,
Ona prhne s mojih grudi I
u neznan kraj se vrati.

Njenim tragom tek se čuje
Smijeh jetke ironije.
Ah, ta ptica, to je duša
- Mojih dana minulije!...

Related Items you might want to check out...